Kako se čuvaju ljudi

Slušam kako diše dok spava. Još uvek je nestašan dečak neuredne zlatne kose. Miran je. Diše uravnoteženo. Na trenutak je sve u redu. Njega ništa ne boli i ništa od loših stvari nikad se nije ni desilo. Volela bih da mogu da sačuvam neke ljude. Da se nađem u trenutku kada treba da prime udarac i pretrpim ga umesto njih. Ne iz sažaljenja, ne čak ni iz ljubavi. Valjda zato što su vredni čuvanja. I zato što su u nekom paralelnom univerzumu srećni i žive život kakvog su i sami priželjkivali a koji im je naizgled uvek bio na dohvat ruke. Ali nama ljudima uvek fali to nešto i u trenutku kada se to nešto napokon pojavi raspadne se sve ono što smo marljivo gradili. I onda to nešto više ništa ne vredi. Slušam ga i pokušavam da se setim svih sitnih detalja koji oblikuju ono što jeste. Verovatno sreću, kada bi ona imala oblik. Čudno je koliko je moguće individuu izdvojiti iz mase i prepoznati je po načinu na koji se njen osmeh formira, boji glasa u zavisnosti od raspoloženja ili sitnim, skoro pa i neprimetnim navikama. Kada bi me pitali šta smo jedno drugom, odgovorila bih: ništa. Ali ako bi mi se ikad pružila prilika, njega bih sačuvala.
Tonem u san. Još uvek spava, a onaj trenutak u kome je sve u redu? Još uvek traje. Snovi su možda i jedino nad čim čovek nema moć. Koliko smo samo ranjivi dok se nalazimo na granici jave i sna, na mestu gde se prepliću sudbine i slučajnosti, odluke i svako "šta ako". Lepo je jednom neko rekao: nijednog čoveka ne možeš u potpunosti upoznati sve dok ne saznaš šta prebira u svojoj glavi pred odlazak na spavanje.

Коментари

Постави коментар

Ostali postovi