O čuvaru tuge

Šta još čekaš, života ti? Čovek si, dođavola. Ne možeš se rešiti želje, sve i da hoćeš. Izbegavaš da kažeš ono što misliš. Ne ono što drugi žele da čuju već ono što čuči u tebi i gori od želje da bude izrečeno. Malo si licemeran po pitanju svojih stavova. U tebi postoji čitav jedan svemir. Njega ljubomorno čuvaš i smatraš da je tvoj jer je poseban, a ne znaš da postoji još milion istih, ili bar sličnih, ako te komparacija vređa. To malo vrlina koje poseduješ stoji iza sefa. Čak ni ti ne znaš šifru, a ipak te nerviraju ljudi koji nisu sposobni da uđu. Glava ti liči na iskidanu paukovu mrežu ali je teška kao nakovanj. Deluješ kao neko ko se već stoti put našao pred istim lavirintom ali i dalje ne vidi izlaz. Činjenicu da se vrtiš u krug uporno nailazeći na ćorsokake opravdavaš time što su ljudi surovi, a život težak. Život? Ti daleki čoveče, zar možeš da kažeš da si ikad živeo? Strpljivo se ograđuješ dok šiješ sloj po sloj ne dozvoljavajući ikome da te rastuži, razočara. Usreći. Obraduje. Sve čuvaš za sebe, kao da zebeš od bojazni da će neko da ukrade i to malo trenutaka na koje si slučajno nabasao. Dobro delo koje povremeno uradiš drži te budnim par dana, kada jedino i imaš hrabrosti da pogledaš u oči odrazu u ogledalu. Ti nesrećni, cinični čoveče. Topiš se u nevidljivim tugama, nesrećama čiji misliš da si jedini gost. Ne trudiš se da od života ubereš ono najbolje, a kada se jedan od tuđih plodova slučajno dokotrlja do tebe strahovito sumnjivo ga odbacuješ, kao da si nešto skrivio, kao da ne zaslužuješ vazduh koji udišeš. Daviš se u krivicama za koje niko ne zna. Vidiš kopno ali nemaš snage da ga se domogneš. Tvoja snishodljivost je i tebi nepodnošljiva, a skromnost licemerna. Ni jučerašnju oluju nisi preživeo a već se koprcaš i trudiš da ustaneš, očekujući novu. Nijednu tugu ne isplačeš do kraja. A neisplakane tuge znaju da budu kobne kad te u svojoj podmuklosti sačekaju u zasedi. Ne mariš mnogo za to. Smatraš da su tuge deo života, skoro kao da osećaš obavezu da činiš neku žrtvu. Napaćeni čoveče. Život ti prođe u žrtvovanju. Nit' ga ko ceni, nit' ga ko traži. Nit' je koga briga.


Коментари

  1. Prebrutalno pišeš ��

    ОдговориИзбриши
  2. Divan text, divan blog. Jedan od najdrazih blogova za koje znam, bravo ❤❤

    ОдговориИзбриши
  3. Ako već nisi napisala knjigu trebalo bi, jer ovaj tekst je toliko divan da me je ostavijo bez teksta. Svaka ti čast! 👏👏👏

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Moje namere što se knjige tiče još uvek nisu ozbiljne, bar za sad. Videćemo šta budućnost donosi :) Hvala ti na pohvali tho, vetar je u leđa ❤

      Избриши
  4. Stvarno nevjerojatno, svaka čast! ��

    ОдговориИзбриши
  5. bravo za blog, stvarno volim tvoje postove. da li ih posvecujes nekome, pises odredjenoj osobi i sl, ili?

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala ti ♡
      Ne posvećujem postove nijednoj određenoj osobi. Inspiracija za iste dolazi sa svih strana. Uglavnom nastaju kao posledica razmišljanja, neki su subliminalni načini da priznam sebi određene stvari a neki su prosto način da kažem ono što mi je na duši. U razgovoru sa ljudima ono što osećam i mislim često nailazi na osude jer, verovatno, deluje surovo, pa je ovo kutak gde se osećam slobodnom da ostavim čitav svoj teret i nastavljam da dišem :)

      Избриши
  6. Zahvaljujem! 🥰
    Slažem se. Tuga je neizbežna međutim ne traje zauvek, a ako znamo kako sa njom, neće se dugo zadržati :)

    ОдговориИзбриши
  7. Wow! Curo, oduševila si me. Kapa do poda. Predivan tekst. Neopisivo mi je drago da sam došla do tvog bloga, veselim se idućim postovima! ♡

    Savršen nered

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala puno! 🤍 Pohvale i lepe reči me uvek rastope, posebno kada dolaze od strane osobe poput tebe. Malo je reći da me je tvoj blog oduševio ✨

      Избриши

Постави коментар

Ostali postovi